Sjećanje na književnicu Isidoru Sekulić

Sjećanje na književnicu Isidoru Sekulić
“Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture” riječi su najumnije i najobrazovanije srpske književnice Isidore Sekulić koja je rođena prije 145 godina.
Ona je prva žena akademik kod Srba. Srpsku književnost obogatila je esejima, kritikama, ogledima, novelama, putopisima i pripovijetkama. Iako je govorila više stranih jezika, poznavala razne kulture, filosofiju, muziku i slikarstvo često je bila osporavana. U književnost je ušla kao već formiran i zreo pisac unoseći u nju misaonost.

Za nju je rečeno da je najkulturnija srpska književnica, a u doba kada je živjela i stvarala isticala je da voli crkvene praznike i bogosluženja, što je bilo veoma hrabro jer su književnici zbog položaja u društvu izbjegavali da govore o religiji.

• Ne volim tuđ nos gde mu nije mesto, ne vidim smisao, a vidim odvratnost da čovek pred grobom žuri da još poslednji put nasiti jezik ogovaranjima i indiskretnostima – kazala je jednom prilikom.

Voljela je da putuje, a kada je putovala nije bila obični turista. Interesovala se za kulturu, umjetnost, jezik, način života i karaktere ljudi među koje je odlazila. Stoga su njena “Pisma iz Norveške” jedno od najboljih štiva. Pored mnogih zanimljivih opisa do izražaja dolazi misao koliko su ljudi na sjeveru morali da se bore sa prirodom da stvore normalne uslove za život i kako su se izborili, a kako je nama, ljudima na jugu priroda bila blagonaklona, a nažalost mi smo sami sebi teški.

Jedna od njenih najznačajnijih knjiga je djelo “Saputnici”, za koje je Jovan Dučić rekao da je jedna od najboljih u evropskoj i srpskoj književnosti. Kao da je Isidora Sekulić pišući u “Saputnicima” o djevojčici u buretu opisivala svoje djetinjstvo i samoću koja ju je pratila cijeli život. Kritičari su isticali da ne treba poistovjećivati djevojčicu iz bureta sa autorkom, ali prosto ta djevojčica je posmatrala svijet iz svog zatvorenog svijeta, iz svog bureta slično kao što je živjela književnica.

Veoma rano je ostala bez majke i brata, pa je u njeno biće od djetinjstva bi­o utkan strah od smrti i bolesti, koji je kasnije prožimao svako njeno djelo.

Tako u dirljivoj noveli “Gospa Nola” iz “Kronika palanačkog groblja” govori o prolaznosti i uzaludnosti, o smrti. Gospa Nola je voljela istinu, pravičnost i čovjekoljublje. Bila je ozbiljna žena. Svi u palanci su znali da je ona snažna i izuzetna ličnost. Bila je jednostavna i skromna, radila je neumorno, a život je posvetila odgajanju tuđe djece, svoje nije imala. Bila je bogata, ali je svoje bogatstvo shvatala kao mogućnost da pomogne drugima, onima koji nemaju.

Kako su kazali kritičari za stvaranje jednog lika kao što je Gospa Nola pisac je morao da posjeduje snagu velikog umjetnika. Isidora Sekulić je imala tu snagu. Kroz njen život Isidora Sekulić je prikazala kako nestaju porodice, kako uz sav trud da čuvajući muževo imanje sačuva porodicu od propadanja, Gospa Nola nije uspjela.

Veoma značajna djela su “Đakon Bogorodičine crkve” i “Njegošu knjiga duboke odanosti”. Kada je izašao prvi tom knjige o Njegošu, tadašnji uticajni političar Đilas napao je Isidoru Sekulić. Tada već umorna i bolesna spalila je drugi tom knjige o Njegošu.

Bila je odbacivana i prošla je mnogo toga, ali mladi umjetnici su obožavali da odlaze kod nje. U njenoj kući na Topčideru svakog četvrtka organizovana su okupljanja koja su ušla u legendu. Na njima se govorilo o književnosti i umjetnosti. Ipak, jednom prilikom ona je kazala da nije bila srećna i da se s tim pomirila.

Jezik

Isidora Sekulić je pisala eseje u kojima se bavila mnogim problemima, pa tako neki nose naziv “Problem zemlje” ili “Problem izuzetne ličnosti”. U njima govori o krupnim pitanjima umjetnosti i nauke. Imala je vukovski odnos prema jeziku, smatrala je da je autentični jezik samo onaj kojim narod govori i stvara. Jezik je smatrala kulturnom smotrom jednog naroda.

Glas Srpske