Do vječne kuće ispraćen pukovnik Milenko Lalović
Uz najveće vojne počasti i prisustvo više stotina ljudi juče je na Bežanijskom groblju do vječne kuće ispraćen pukovnik Milenko Lalović.
Srce čuvenog komandanta Laleta Zavrate izdržalo je brojna iskušenja i bolesti, ali je iznenada prestalo da kuca 17. decembra, u danima kada je odzvanjala vijest da su u Nevesinju pripadnici SIPA uhapsili osam njegovih saboraca, pripadnika Hercegovačkog korpusa.
Rijeka ljudi koja je pristigla iz svih srpskih krajeva slila se u pretijesnu kapelu kako bi se poklonila sjenima hercegovačkog viteza i podijelila bol sa ožalošćenom porodicom, suprugom Jelenom, kćerkama Tijanom, Mijanom i sinom Veljkom.
Među njima su prednjačili saborci iz čuvene Nevesinjske brigade, koja se proslavila u mitrovdanskim bitkama, što je bio kamen temeljac slobode srpske Hercegovine.
Pored odra prekivenog zastavom Srbije opelo je služilo pet sveštenika. Osim sveštenika Vladimira Levićanina, starješine crkve Svetog Georgija, parohije kojoj je pukovnik Lalović i pripadao web, iz njegove voljene Hercegovine su došli paroh mostarski Radivoje Krulj i nevesinjski Slavko Lalović. Sasluživali su još protojerej Milenko Karan, bivši paroh nevesinjski i đakon Mladen Momčilović. Među prisutnima koji su došli da odaju poštu bio je i sveštenik Velibor Džomić.
Koliki je ugled kao oficir uživao pukovnik Lalović svjedoči i lično prisustvo načelnika Generalštaba Vojske Srbije Milana Mojsilovića, kao i veliki broj aktivnih i penzionisanih oficira među kojima su bili generali Mitar Kovač, Aco Dimitrijević, Svetko Kovač, Čedo Sladoje, Petarf Čornakov, Stojan Batinić, Vojin Jondić, Radovan Rajo Radičić, Dragan Lalović, Mićo Grubor i mnogi drugi.
Dužnu poštu jednom od heroja Mirovdanskih bitaka odao je Milenko Avdalović, načelnik opštine Nevesinje, kao i saborac Vojin Gušić, predsjednik Odbora ratnih vojnih invalida Boračke organizacije.
Tuga za odlaskom heroja, ali prije svega dobrog i velikog čovjeka, okupila je predstavnike svih zavičajnih hercegovačkih udruženja iz Srbije, koji su došli iz Vršca, Zrenjanina, Novog Sada, Beograda….
Uz počasnu stražu gardista, kovčeg iz kapele su iznijeli Laletovi saborci, pukovnici Zoran Purković, Zoran Janjić, Zoran Pejanović, Nikola Guzina i general major Dragan Lalović.
Dugačka kolona tiho je koračala do Zavratine vječne kuće.
U oproštajnom govoru general major Dragan Lalović je podsjetio da je pokojni Milenko potomak časnih roditelja, oca Save i majke Ruže, rođen u selu Vlaholje koja pripada junačkoj opštini Kalinovik.
– Kao odličan đak nakon završene srednje vojne škole u Sarajevu odlazi u Beograd gdje završava Vojnu akademiju kopnene vojske. Nakon toga službovao je u garnizonima Pula i Beograd u kome je obavljao dužnost komandira pitomačkog voda. Od decembra 1995. godine do odlaska u penziju 2009. godine bio je na dužnostima načelnika katedre stranih jezika u Vojnoj akademiji i načelnik odelenja za civilnu i vojnu saradnju u Generalštabu vojske Srbije. Po završetku rata završava postdiplomske studije iz oblasti andragogije i stiče akademsko zvanje magistar nauka. U okviru škole nacionalne odbrane završava komandno-štabno i general-štabno usavršavanje. Uz sve to završio je i kurs engleskog jezika na koledžu Litsa Sen Džon u gradu Jorku u Engleskoj i više kurseva iz oblasti bezbjednosti u Njemačkoj, Italiji, Španiji i Grčkoj – rekao je Lalović i podsjetio da je pokojni Milenko ratnu slavu stekao devedesetih kada se bez dvoumljenja svrstao u redove za odbranu svoga naroda i Republike Srpske.
– Iako je najmanji dio svog života proveo u Kalinoviku, Milenko nikada nije zaboravio svoje korijene, svoje Vlaholje i Kalinovik, pa je prije, za vrijeme i poslije rata često odlazio u rodno mjesto. Najviše je volio da se popne na brdo iznad rodne mu kuće odakle se pruža širok pogled na Kalinovik i cijelo Zagorje, uključujući Treskavicu, Zelengoru, Leliju, Crvanj i Morine. Po povratku sa tih putovanja, susreta i obilazaka, uvijek je sa velikim oduševljenjem prepričavao utiske i doživljaje. Jedan je od osnivača zavičajnog udruženja Kalinovčana u Beogradu u kome je obavljao funkciju predsednika skupštine i udruženja „Bratstva Lalovića“ gdje je ulagao maksimalne napore za njihov što uspješniji rad – rekao je Lalović naglašavajući Milenkovu privrženost porodici.
– Najveću radost je doživio kada mu je ćerka Mijana podarila dvije unuke, mezimice, Leonu i Mionu. U trenucima kada ga je napala teška i opaka bolest, najviše su mu unuke davale volje i snage da savladava i lakše podnosi zdravstvene probleme i teškoće. Tvojim odlaskom porodica je izgubila odanog i vjernog oca, supruga, brata i dedu, a mi ostali iskrenog i čestitog brata, prijatelja i saborca. Mi, prije svega tvoji saborci, a zatim narod Zagorja, Nevesinja, Hercegovine i svi ostali, nećemo te nikada zaboraviti. Zavrata koju si sa ponosom nosio za vrijeme komandovanja u vojsci Republike Srpske, ostaće vječiti simbol nepobjedivosti srpske Hercegovine i Nevesinja.
Od Milenka Lalovića Zavrate se u ime njegovih saboraca iz Nevesinjske brigade oprostio pukovnik Zoran Janjić. Podsjetio je na 17. maj 1992. godine, kada su se prvi put sreli u bilećkoj kasarni i čekali raspored.
– Lalović je primio dužnost komandanta Prvog bataljona Mostarske brigade koji je bio raspoređen na odbrambenim položajima na visovima koji se izdižu nad mostarskom valom na desnoj obali Neretve. Upravo tih dana intenzivirana je koncentracija jedinica Hrvatske vojske na području Ljubuškog, Čitluka, Metkovića… koje su se pripremale za ofanzivu na jedinice tek formirane Vojske Srpske Republike BiH. U toku prijema dužnosti i upoznavanja sa ljudima i terenom, samo u jednom danu, 23. maja, u Prvom bataljonu je u neprijateljskom napadu poginulo pet boraca. I on je, zajedno sa ljudima iz bataljona koje je jedva i upoznao, pod neprijateljskom vatrom izvlačio njihova tijela. Tako je počeo Milenkov ratni put u Hercegovini.
Janjić, koji je i autor monografije o Nevesinjskoj brigadi, je podsjetio da je organizovani napad jakih neprijateljskih snaga otpočeo 7. juna i to je bio početak odstupanja srpskih jedinica i izgona Srba iz doline Neretve. Lalović je sa svojim bataljonom zaposjeo položaje u rejonu Ortiješ – Lakševine na lijevoj obali Neretve, a zbog komplikovanja ukupne situacije, 16. juna izvukli su se na Čobanovo polje.
– Narednih dana je od jedinica i grupa koje su se izvukle iz mostarske vale formirana jedinstvena Nevesinjska brigada, a Lalović je dobio zadatak da sa svojim, po novoj numeraciji Trećim bataljonom brani pravac koji iz Mostara glavnim putem uz Busak vodi ka Nevesinju. Upravo tu, i tih dana, otpočeo je period koji će potrajati do decembra 1995. godine, za koji će se naknadno ispostaviti da je najvažniji u novijoj istoriji Nevesinja i Hercegovine. U tom periodu Milenko Lalović će, zajedno sa svojim najbližim saradnicima, komandirima četa i vodova i borcima, dati ključni pečat, ne samo svojoj oficirskoj karijeri, nego i svom cjelokupnom životu – rekao je Janjić ističući Lalovićevu strpljivost kao presudan faktor u očuvanju morala u jedinici koja je bila puna boraca iz doline Neretve zabrinutih za sudbinu svojih najmilijih.
– U tom periodu, ali i u nastavku rata, malo koji borac je nosio kapu. O šljemu da i ne govorimo. No, Lalović je nije skidao s glave. I to ne onu formacijsku vojničku, nego crnogorsko-hercegovačku narodnu kapu – zavratu. Ona mu je postala zaštitni znak te je tako umjesto kapetana, odnosno majora Milenka Lalovića postao Lale Zavrata – objasnio je Janjić.
On je dodao da je početkom septembra 1994. godine, kao prekaljeni borac i oficir Lalović premješten u komandu Druge lake brigade na Borcima, a ubrzo je postao i njen komandant. Na toj dužnosti ostao je do kraja rata u uslovima bezmalo neprekidnog izvođenja borbenih dejstava. U takvim okolnostima, brigada je izgubila jedino naselje Bijelu u blizini Konjica. Svi ostali položaji su odbranjeni i ostali u rukama brigade. Nažalost, sva ta teritorija Dejtonskim sporazumom nije dodijeljena Republici Srpskoj, tako da su se vojska i narod morali povući i teritoriju predati ratnom neprijatelju. Isto se desilo sa većinom položaja koje je branila i odbranila Nevesinjska brigada.
Janjić je istakao da je takav ishod Lalović doživio kao veliku nepravdu, ali se sa nepravdom, kao i njegovi saborci susretao još više nakon rata zbog čega se pitao:
Kako da čovjeka ne zaboli da bude optužen da je učinio sve ono što su njemu i njegovom narodu učinili drugi?
Može li čovjek ostati ravnodušan i mirno gledati i slušati kako do zuba naoružane i maskirane grupe iz sastava ko zna kakvih institucija stavljaju lisice na ruke našim saborcima?
Da li je moguće da se ne nađe niko iz srpskog naroda, posebno niko od njegovih institucija i prvaka, koji će stati u zaštitu ljudima koji nisu razmišljali o svom životu kada su stali u odbranu golih života i dali najveći doprinos odbrani i legitimitetu Republike Srpske?
Svoj nadahnuti govor Janjić je završio citatima drugih o Laloviću i stihovima pjesnika Miša Đurića iz ljubinjskog sela Žabica.
Mirko Lalović, predsjednik bratstva Lalović, se oprostio od Milenka ističući njegovu posvećenost i vođenju programa na skupovima bratstva održanim u Kalinoviku, Beogradu i Žabljaku, kao i veliku posvećenost u želji da se izradi monografija „Bratstvo Lalovića kroz vekove“.
– Milenka su krasile najljepše ljudske osobine dostojne poštovanja i divljenja. Njegova čestitost i dobrota naročito urođena sklonost da pomogne, ostaće u sećanju i prepričavanju na sve te njegove vrline koje mogu da pruže samo veliki, kakav je bio Milenko.
Počasna paljba i iz daljine dopirući zvuk pjesme „Tiho noći“ ispratili su u vječnost hercegovačkog viteza Milenka Lalovića Zavratu.
Izvor: Slobodna Hercegovina
Teks i foto: Trifko Ćorović
