Virtual Cafe

Čarli Vots kamen temeljac kotrljajućeg kamenja

Čarli Vots kamen temeljac kotrljajućeg kamenja
Bubnjar najvećeg rokenrol benda svih vremena Čarli Vots ušao je u sredu u devetu deceniju života…

Oktobar je 2006. godine. Rolingstonsi sviraju u pozorištu na Brodveju, a Martin Skorseze snima materijal od kojeg će dve godine kasnije napraviti dokumentarac Shine a light. Negde na polovini koncerta Mik Džeger predstavlja članove benda i red dolazi na najstarijeg.

„Za bubnjevima – gospodin Čarli Vots.“


Još malo o Čarliju
Čarli Vots je rođen 2. juna 1941. godine u Londonu, dok su se Kraljevstvo i Vinston Čerčil još oporavljali od ponižavajuće evakuacije iz Denkirka i borbi da se „Luftvafe” otera sa britanskog neba. Čarlijev otac bio je vozač, a majka domaćica.

Živeli su u Vembliju, delu Londona nadaleko čuvenom po istoimenom stadionu, u montažnoj kući, koje su od 1944. godine postavljali u gradu kako bi rešili nestašicu stambenog prostora u ratnim uslovima, pre nego što su se preselili u Kingsberi, gde je Čarli završio i srednju školu.

Odrastao je slušajući velikane džeza. Svirao je bendžo pre nego što je od roditelja dobio prvi komplet bubnjeva i počeo da vežba uz ploče.

Upisao je Umetničku školu na Vestminsterskom univerzitetu, a i kada je postao član Stonsa, još je radio kao grafički dizajner u jednoj oglasnoj agenciji.

Čarli će kasnije i u tom svojstvu doprineti bendu. Poznat je kratak strip koji je nacrtao na poleđini omota za album Between the Buttons. Od sredine sedamdesetih, Čarli zajedno sa Mikom učestvuje u kreiranju bina za velike turneje, a jednu od kreacija video je i Beograd 2007. godine.

Pored Rolingstonsa, Čarli Vots je svirao sa Ijanom Stjuartom u bendu Roket 88. Krajem 1985. sastavio je uspešan big bend sa 32 člana. Snimio je sa njima album i održao kraću turneju. Dva albuma je objavio i svirajući u kvintetu. Po jedan je snimio i sa Džimom Keltnerom i bendom Čarli Vots tentet. Aprila 2009. godine počeo je da svira i sa novom grupom ABC&D Of Boogie Woogie.

Kada je imao dvadeset godina, napisao je i ilustrovao knjigu o Čarliju Parkeru Ode to a High Flying Bird.

Gospodin Čarli, u majici kratkih rukava boje koju je teško precizno identifikovati, istupa samo nekoliko koraka ispred svog zauvek skromnog kompleta bubnjeva i poklanja publici, koja vrišti i aplaudira, blagi naklon i još blaži smešak.

Užurbano se vraća ka svojoj stolici, kao da ga nepodnošljivo boli svaki trenutak u kojem mora da bude u centru pažnje, ali ga Mik vraća na centar bine, hrabri zagrljajem i šeretski opominje kao majka nepristojno dete…

„Hoćeš li reći zdravo?“

„Zdravo“.

„On govori!“, otkriva Džeger publici i izaziva i jedan širi osmeh na Čarlijevom licu robota iz japanske fabrike.

„Čarli lepo svinguje, ali ne ume da svira rokenrol“
Ako ima i malo istine u legendi da je tajna dugovečnosti Stonsa što redovno menjaju krv, onda su iz Čarlija verovatno jednom prilikom izvukli starih a zaboravili da upumpaju novih šest litara.

I da je stvarno tako ostavljen na rezervi, i da stvarno ne govori, ne bi bilo neke razlike. Pojava kao što je Čarli, bubnjar kao što je Čarli ne mora da govori, a ni da se smeška. Ima li šta da nije rečeno tim stavom, tim jednostavnim stilom i hladnim pogledom, tom levom rukom koja drži palicu, onako džezerski, kao štapić koji je spreman da namota nudle u kineskom restoranu.

Mogao bi Mik doveka nerazgovetno da frflja tekstove pesama svojim navežbanim kokni naglaskom, pući se, trči, skače i uvija se na bini, mogao bi Kit Ričards u nedogled da ispaljuje najprepoznatljivije rifove na svetu, ali bez Čarlija bi Rolingstonsi bili samo razbacani kamenčići.

Dok su početkom šezdesetih još svirali po malim londonskim klubovima, Mik, Kit, Brajan i Ijan Stjuart su znali da sa Mikom Ajvorijem ili Tonijem Čepmenom za bubnjevima neće daleko dogurati. Znali su i koga žele na tom mestu, ali je Čarli, tada član grupe Bluz inkorporejted predvođene Aleksom Kornerom, u svakom pogledu već bio liga iznad njih.

Za mene, Čarli Vots je bio tajni sastojak svega. I za to zasluga pripada Ijanu Stjuartu i svim marifetlucima upotrebljenim da bi se Čarli privukao. Gladovali smo da bismo mogli da ga platimo. Doslovno. Krali smo po samoposlugama da bismo imali Čarlija Votsa za bubnjevima. Smanjivali smo sebi porcije, toliko smo ga žarko želeli, čoveče. I sada smo zaglavljeni s njim! (Iz autobiografije Kita Ričardsa Život)

Mladi Stonsi su već tada pokazali da, pored muzičkog, imaju i talenat za povlačenje dobrih poslovnih poteza. Gladovanje se isplatilo. U klubu „Flamingo“ u londonskom Sohou, 14. januara 1963. godine Čarli je prvi put zasvirao sa Stonsima. Bil Vajman je već zadužio bas, pa je na okupu bila postava koja će dotaći zvezde.

„Na bubnjarskoj stolici izgledao je zadovoljno koliko i osuđenik koji isprobava električnu“, zabeležio je u svojoj knjizi Filip Norman.

Nisu samo finansije bile problem. Čarli je bio klasičan bubnjar džezerskih manira, nije bio tako rad da naprasno pređe na ritam i bluz i rokenrol, ali, kako je posle sam govorio, pretpostavljao je da je u tome budućnost i želeo je u njoj da učestvuje.

„Kada su me pitali da sviram ritam i bluz, nisam znao ni šta je to. Mislio sam da je to Čarli Parker, samo malo sporije.“

Čak je u dnevniku koji je Kit u to vreme vodio, nakon jedne od prvih svirki sa Čarlijem za bubnjevima zapisano: „Čarli lepo svinguje, ali ne ume da svira rokenrol. Ipak, strašan je lik…“ Brzo se Čarli prilagodio bendu, a i bend njemu.

To kako on razvlači ritam i ono što mi radimo preko te praznine predstavlja tajnu zvuka grupe Rolingstons. Čarli je vrlo tipičan džez bubnjar, zbog čega je i ostatak grupe, na izvestan način džez bend. On ima taj osećaj, oslobođenost i ekonomičnost u svirci. Čarli i ja imamo bliskost u svirci kakvu ne bismo umeli ni da opišemo, niti smo je, verovatno, sasvim svesni. Mislim, toliko smo se obezobrazili, da ponekad pokušavamo jedan drugoga da zajebemo na sceni.

„Da me više nikada nisi nazvao svojim bubnjarem“
Da su Stonsi fudbalski tim, Čarli bi bio zadnji vezni – onaj koji se najmanje vidi, ali bez kojeg se ne može – onaj koji sve povezuje i podređen je uvek ekipi, onaj koji saigrače čini boljim. Jer mogu centarfori da budu dve usijane glave koje će se takmičiti koji će dati više golova, koji će igratri lepše za publiku, mogu Mik i Kit klinački da se nadgornjavaju čitav život, da otimaju jedan drugome devojke, da se nadmeću preko britanskih tabloida čiji je veći, ali u Čarlijevim nogama lopta je uvek sigurna.

Kao što se ne razmeće jeftinim rečima, Čarli se ne razmeće ni jeftinim trikovima i soliranjem na bubnjevima. Čarli zna gde će karijeru završiti „onaj ko igra za raju i zanemaruje taktiku“. Kada Čarli udari prvi takt pesme, sigurno je samo da će je doterati i do poslednjeg. Kada sa Čarlijem snimite prvi album, sigurno je da ćete ih snimiti još 24. Kada Čarli sedne za bubnjeve, sigurno je samo da ćete ga tu naći i za 57 godina.

„Ja se prilagođavam grupi. Najviše sviram za Mika i Kita i ako odsviram neki prelaz koji oni smatraju suvišnim, izbacujem ga.“

Čarli je onaj jedini u društvu koji nikada ne kasni, onaj koji opominje da ne smaraš tuđu devojku, razdvaja kad dođe do tuče, onaj koji ostaje trezan da vozi kad su svi mrtvi pijani. I na bini i van nje, Čarli je sigurnost, pouzdanost, čvrst i stabilan temelj na kojem ostali Stonsi mogu da se razmeću i baškare – večni kamen temeljac kotrljajućeg kamenja.

Da nije bilo Čarlija, nikada mi ne bi uspelo da proširim i razvijem svoju svirku. Na prvom mestu kod Čarlija je to što on ima sjajan osećaj. Imao ga je i tada, od samog početka. U njegovom sviranju ima toliko osobenosti i prefinjenosti.

Teško je rečima opisati u čemu je tajna Čarlijevog sviranja bubnjeva, ali Kit je pokušao i to da objasni…

U njegovoj svirci ima mnogo humora. Obožavam da gledam kako mu radi desna noga. Čak i ako ga ne čujem, mogu da pratim njegov ritam samo dok ga gledam. Drugo kod Čarlija je trik koji je preuzeo, mislim od Džima Keltnera ili Ala Džeksona. Na kontračineli većina bubnjara svira sva četiri udarca, međutim, na drugom i četvrtom, važnim akcentima rokenrol bekbita, Čarli samo podigne ruku. Krene kao da će odsvirati, ali se onda povuče. To čitav zvuk prepušta dobošu, bez interakcije u pozadini. Možeš da dobiješ srčanu aritmiju gledajući ga. On pravi dodatni pokret koji je potpuno nepotreban. Taj dodatni napor vas pomalo zavlači. Osećaj šljampavosti u Čarlijevom sviranju potiče delom od tog nepotrebnog pokreta kod svakog drugog udarca. Veoma je teško to uraditi – zaustaviti se na svaki drugi udarac i vraćati se nazad.

Čarli se nije libio ni da isteruje bubice iz glave ser Mika Džegera, a tu je često bila potrebna dobra dezinsekcija. U redovnim Mikovim napadima egoizma, staloženi i mirni Čarli je čak i svojom teškom bubnjarskom rukom morao da ga vraća na fabrička podešavanja.

Čuvena je anegdota iz Amsterdama s kraja 1984. godine, gde su se Mik, Kit i Čarli našli zbog nekog sastanka. Nakon noćne avanture, Mik i Kit su se oko pet ujutru vratili u hotel, a Džeger je pozvao odavno usnulog Čarlija i pitao ga: „Gde je moj Bubnjar?“ Odgovor će dobiti dvadesetak minuta kasnije, kada će ga od kupanja u amsterdamskom kanalu spasti samo pozajmljeni Kitov sako sa venčanja.

Mik i ja smo još sedeli tamo prilično naroljani – daj Miku nekoliko čaša i gotov je – kad ono, dvadesetak minuta kasnije začuje se kucanje na vratima. Tamo stoji Čarli Vots, u odelu iz Savil roua, savršeno obučen, s kravatom, obrijan, savršeno skockan. Mirisao je na kolonjsku vodu! Otvorio sam vrata, a on me nije ni pogledao, prošao je pravo pored mene, dograbio Mika i rekao mu: Da me više nikada nisi nazvao svojim bubnjarem. Onda ga je podigao držeći ga za revere mog sakoa i zavalio ga desnim krošeom. Mik je ljosnuo na srebrni poslužavnik s dimljenim lososom na stolu i počeo da klizi prema otvorenom prozoru i kanalu ispod njega. A ja sam pomislio: Alal vera majstore – da bih onda shvatio kako je posredi moj sako sa venčanja. Dograbio sam ga i uhvatio Mika tik pre nego što je ovaj skliznuo u amsterdamski kanal.

Čarlija nije lako razbesneti, ali tada mu je fitilj dogoreo do kraja. „Ti si moj pevač, a ne ja tvoj bubnjar“, objasnio je Čarli Džegeru.

„Zašto si ga uhvatio?“

„Zbog sakoa, Čarli, eto zašto.“

Takođe zbog sakoa, seća se Ričards, Čarli je provodio dane u ulici Savil rou, opipavajući kvalitet štofa i odabirajući koju dugmad će upotrebiti. Priča se i da je Čarli uz svaki svoj automobil imao prigodno odelo. Sa svojom svedenom elegancijom engleskog džentlmena, više puta je proglašavan za jednog od najbolje obučenih selebritija.

„Moram“
Za razliko od svojih neobuzdanih kolega, Čarli nikada nije živeo raskalašnim životom rokenrol zvezde. Dok su drugi koristili svaku priliku da u njega legnu sa hordama raspomamljenih grupi devojaka, Čarli je imao običaj da u svakoj hotelskoj sobi, pre nego što uradi bilo šta drugo, nacrta krevet u kojem će to veče zaspati. Kada ga je jedan novinar upitao zašto to radi, bio je opširan kao i uvek: „Moram“.

Poznata je i priča s početka sedamdesetih, kada su se „Stonsi“ kao gosti zatekli u vili Hjua Hefnera, osnivača Plejboja. Dok su drugi koristili sve čari zdanja, Čarli je celu noć zadovoljan proveo u sobi sa igrama.

Džegeru i Ričardsu je verovatno teško da pobroje sve svoje propale veze, vezice, brakove i decu koja su se iz njih izrodila, ali Čarli je još od 1964. godine u braku sa jednom ženom – Širli, sa kojom ima ćerku Serafinu. Danas ima i praunuke. Čarli i Širli žive u selu Dolton u Devonu, gde uzgajaju arapske konje.


Ipak, nije ni uvek prisebni Čarli uspeo u potpunosti da izbegne tamnu stranu života i ostane imun na poroke kojima je neprekidno bio okružen. Početkom osamdesetih, postao je alkoholičar i počeo da uzima heroin, ali je, u skladu sa karakterom koji mu izbija iz pogleda, sve uspeo da ostavi neobično brzo i efikasno – kao nevoljenu ženu.

„Znam da se mnogi teško skidaju sa toga. Ja sam samo prestao. Kao što sam ostavio i piće, da bih spasao brak i porodicu.“

I devedesetih i dvehiljaditih godina pričalo se da je Čarlijeva karijera gotova i da su mu Stonsi već našli zamenu. Delovalo je da je stvarno kraj kada mu je 2004. godine otkriven rak grla, ali i tog đavola je isterao i, umesto u penziju, već sledeće godine sa Stonsima pošao na dvogodišnju svetsku turneju “A Bigger Bang”.

I danas, sa osamdeset godina, Čarli je spreman da zasvira tamo u dnu bine, večito zagledan u vrckavo dupe Mika Džegera. Posle iscrpljujuće pandemije koronavirusa, Rolingstonsi su potrebni svetu, a Čarli je potreban Rolingstonsima. Još dugo će Mik morati da ga predstavlja publici.

„Za bubnjevima – gospodin Čarli Vots.“

RTS/Aleksa Nikolić