Mitrović: Nametnuti zakoni bez osnova

Mitrović: Visoki predstavnici sami sebi dali ovlaštenja
Predsjednik Političkog savjeta SNSD-a Slavko Mitrović ukazao je da su svi zakoni koje je nametao visoki predstavnik neosnovani čak i po bonskoj konferenciji Savjeta za sprovođenje mira /PIK/, ističući da “pozdravljanjem namjere visokog predstavnika” PIK nije dao nikakva ovlaštenja visokom predstavniku.

• Na osnovu pozdravljanja namjere, visoki predstavnik Valentin Incko nametnuo je zakon o zabrani negiranja genocida. Na osnovu pozdravljanja namjere, visoki predstavnik Volfgang Petrič nametnuo amandmane na ustave Republike Srpske i Federacije BiH. Na osnovu pozdravljanja namjere, visoki predstavnik Pedi Ešdaun smijenio je člana Predsjedništva BiH – naveo je Mitrović u autorskom tekstu u “Nezavisnim novinama”.

On je dodao da su tako u skoro hiljadu slučajeva u periodu od vremena održavanja konferencije Savjeta za implementaciju mira decembra 1997. godine u Bonu, visoki predstavnici djelovali na osnovu pozdravljanja namjere sa bonske konferencije PIK-a.

Mitrović je naveo da je na toj konferenciji “visoki predstavnik Karlos Vestendorp došapnuo tom samoizabranom tijelu samoizabranih zemalja i organizacija, poznatijem po skraćenici PIK, da ima namjeru svojim odlukama nametati sve i svašta, ne obazirući se na međunarodni Dejtonski sporazum”.

• Na tu njegovu došapnutu “namjeru” članovi PIK-a rekli su: “Aha.” Tako bi se moglo objasniti neobjašnjivo – kako to visoki predstavnik koga su odredile strane potpisnice Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, sam sebi daje ovlaštenja kojima će kažnjavati strane potpisnice i njihove demokratski izabrane predstavnike – dodao je Mitrović.

On je ukazao da je, prisjećajući se toga, Vestendorp rekao: “Na bonskoj konferenciji uspjeli smo da uvedemo način na koji visoki predstavnik može da donosi te odluke, što, pravno gledajući, nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Moram priznati da to i nije bilo baš legalno. Moć vam neće biti poslužena na poslužavniku. Morate je sami zgrabiti.”

Prema Mitrovićevim riječima, pošto PIK po Dejtonskom sporazumu nema nikakvu nadležnost, pa time nikakvu odgovornost, mogao je velikodušno “pozdraviti namjeru”, ostavljajući visokog predstavnika na udaru svake vrste odgovornosti.

• Kako je na toj bonskoj konferenciji PIK-a podržano to “grabljenje moći” kao kršenje Dejtonskog sporazuma? – upitao je Mitrović.

Mitrović je naveo da u kominikeu sa bonske konferencije decembra 1997. godine PIK “pozdravlja namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlaštenja u regiji u vezi sa interpretacijom Aneksa 10” Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma, s ciljem olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka kad on smatra za neophodno.

• U skalamburenom nabrajanju pitanja koje je sam sebi napisao visoki predstavnik, zaboravio je napisati donošenje zakona. Zato PIK nije ni mogao “pozdraviti namjeru” nametanja zakona, što su visoki predstavnici obilato činili mijenjajući dejtonsku strukturu BiH na štetu entiteta, zapravo Republike Srpske – istakao je Mitrović.

Prema njegovim riječima, zato su svi zakoni koje je nametao visoki predstavnik neosnovani čak i po bonskoj konferenciji PIK-a.

• Ne vrijedi ni to što je neke od njih naknadno potvrđivala Parlamentarna skupština na nivou BiH, a preglasavanjem sudija iz reda Srba i Hrvata, potvrđivao Ustavni sud BiH – ukazao je Mitrović.

Prema njegovim riječima, potpuno je jasno da “pozdravljanjem namjere visokog predstavnika” PIK nije dao nikakva ovlaštenja visokom predstavniku, jer ih ne može dati kao “neformalna grupa država pod nazivom Savjet za implementaciju mira” /kako ih zove Evropski sud za ljudska prava/.

• Pošto “pozdravljanje namjere” nije samo jezička proizvoljnost, nego i pravna besmislica, onda je to trebalo pompezno predstaviti kao ovlaštenja. Tako su rođena “bonska ovlaštenja”. Uz bjesomučno ponavljanje koje su prihvatili prvo mediji /ne treba naglasiti prvo sarajevski i sa ushićenjem/, a potom i političari, dobili smo kovanicu koja živi skoro preko 23 godine – naveo je Mitrović.

On je naglasio da su akteri te bezočne podvale koja je proistekla iz neograničene moći i “dobrih namjera” međunarodne zajednice, spriječili bilo kakve dogovore predstavnika Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, kao jedino ovlaštenih da sprovode Dejtonski sporazum s ciljem pomirenja i stvaranja povjerenja nakon građanskog rata u BiH.

• Zato BiH živi u agoniji nezavršenog rata, prijetnji i uvreda političkog Sarajeva prema Srbima i Hrvatima, pokušaja ućutkivanja Srbije i Hrvatske kao potpisnika Dejtonskog sporazuma – naglasio je Mitrović.

On je ukazao da Metju Periš, pravni stručnjak koji je radio u OHR-u, piše da je nakon bonskog sastanka, “visoki predstavnik iznenada, od – pomoćnika i medijatora, postao izdavalac obavezujućih odluka poznatih kao bonska ovlašćenja” i dodao da je ta izjava PIK-a sasvim suprotna duhu i tekstu Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma i pravno potpuno neodbranjiva.

Mitrović ističe da PIK-ovo “tumačenje” ovlaštenja visokog predstavnika na bonskoj konferenciji i njegova kasnija primjena novih ovlaštenja počinje da izgleda pravno besmisleno, da liči na “beslovesnost i konfuziju koju ne biste očekivali ni od studenta prve godine prava”.

Prema njegovim riječima, teško je oteti se zaključku da je stepen pravne fikcije korištene u kreiranju bonskih ovlaštenja naprosto nevjerovatan.

• U međunarodnom pravu nema opravdanja za način na koji je BiH, gotovo preko noći, pretvorena u koloniju kojom zajednički upravljaju međunarodne sile – istakao je Mitrović.

On je naveo i da je bivši britanski ambasador u BiH Čarls Kroford, koji je pomogao u kreiranju “bonskih ovlaštenja”, napisao: “Koliko vidim, bonska ovlaštenja nemaju nikakav stvaran pravni osnov. Izrodila su se u međunarodno političko blefiranje u igri moći, koju su visoki predstavnici uzastopno umotavali u pravnički jezik da bi cijela stvar izgledala impozantno i neizbježno”.

Prema njegovim riječima, Paulina Nevil Džouns, bivši politički direktor Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije i vođa britanske delegacije na dejtonskoj mirovnoj konferenciji, bila je presudna za uspostavljanje PIK-a i kasnije je rekla da su svi znali da se radi o podvali.

Mitrović je ukazao da je protivpravno djelovanje visokih predstavnika izazvalo i pažnju međunarodne stručne i naučne javnosti.

• Tako dr Miroslav Baroš sa Univerziteta Šefild Halam piše: “U pravnom smislu, prisvajanje ovlaštenja visokog predstavnika je ultra vires /sa značenjem – izvan ovlaštenja, akti kojima se prekoračuje pravo pa su takvi akti i njihove posljedice nelegalni/. Ne postoji ni pravni osnov ni obrazloženje ni za jedno ovlaštenje izvan ovlaštenja predviđenih Dejtonskim sporazumom, a to su praćenje i pomoć u sprovođenju civilnih aspekata ugovora” – dodao je Mitrović.

Mitrović je naveo da član pet Aneksa 10 jasno ograničava interpretativni autoritet dat visokom predstavniku na tumačenje upravo ovog aneksa, a ne cjelokupnog Dejtonskog sporazuma.

• U detaljnoj pravnoj analizi bonskih ovlaštenja u Getingenskom žurnalu međunarodnog prava, Tim Bening zaključuje: “Bonska ovlaštenja ne mogu se kvalifikovati kao zakonom dato ovlaštenje. Njihovo postojanje je moćna, ali obmanjujuća pravna fikcija. Izmjena i kršenje ustavnih odredaba, nametanje materijalnih zakona, smjena demokratski izabranih zvaničnika i poništavanje odluka Ustavnog suda BiH jesu mjere koje drastično izlaze iz vanjskih okvira efektivnog tumačenja. U stvari, tumačenje kojem OHR pribjegava mora biti nazvano: revizija Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma. U Aneksu 10 ne postoji ništa što bi podržalo samododijeljena ovlaštenja visokog predstavnika – ukazao je Mitrović.

On je naglasio da se PIK uopšte ne pominje ni u Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH.

• Da je bila namjera da se PIK-u dodijeli bilo kakva svrsishodna pravna uloga ta namjera bi se našla u sporazumu. Dakle, potrebna institucionalna veza u hijerarhijskom odnosu između PIK-a i OHR-a ne postoji – ukazao je Mitrović.

On je citirao Dejvida Čendlera sa Univerziteta u Vestminsteru koji kaže da je “PIK bio samo pravna izmišljotina sa ciljem da se međunarodna uprava nad dejtonskim procesom učini koherentnom, ali bez restriktivnih stega međunarodnog prava”.

• Kao što je i Metju Periš pisao: “PIK nema nikakvo legalno ovlaštenje da išta tumači, niti da uopšte čini bilo šta što ima pravne posljedice. To je tek skup ljudi koje interesuje šta visoki predstavnik /i supervizor/ rade, a njegov osnivački akt je upravo sam sastanak”. Pedi Ešdaun tokom svog mandata priznao je da autoritet njegovih odluka proističe samo iz njihovog prihvatanja od građana BiH rekavši: “Ako neka odluka koju donesem bude odbijena, moj autoritet nestaće kao jutarnja rosa” – podsjetio je Mitrović.

On je ukazao da je Međunarodna krizna grupa 2009. godine konstatovala da “dalje postojanje OHR-a neće usmjeriti građane u pravcu reformi, nego može unijeti razdor u mjeri koja je dovoljna da reformu učini nedostižnom”.

• Venecijanska komisija Savjeta Evrope iste godine konstatuje da su prisvojena diktatorska ovlaštenja visokog predstavnika “fundamentalno nespojiva sa demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže bude bio prisutan, to će bivati sve upitniji” – istakao je Mitrović.

On je naveo da visoki predstavnik povremeno tvrdi da ima dva zasebna izvora ovlaštenja: Aneks 10 i rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a i dodao da, “u stvari, Savjet bezbjednosti, baš kao ni PIK, visokom predstavniku nikada nije dao nijedno ovlaštenje osim ovlaštenja iz Aneksa 10”.

Prema njegovim riječima, Savjet bezbjednosti nikada nije djelovao suprotno svom navedenom stavu da “primarna odgovornost za dalje uspješno sprovođenje mirovnog sporazuma leži na samim vlastima u BiH”.

• Kao što “visoki predstavnik ima najvišu nadležnost na terenu u vezi sa tumačenjem ovog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja” /ovo je tačan naziv Aneksa 10/, tako i “komandant IFOR-a ima najviši nivo nadležnosti u regionu na kojem su raspoređene snage za sprovođenje u pogledu tumačenja ovog Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog rješenja” – Aneksa 1 A Dejtonskog sporazuma – napomenuo je Mitrović.

On je dodao da oba navedena aneksa sa istovjetnim tekstom o nadležnosti za tumačenje ne ostavljaju nikakvu dilemu da se nadležnost za tumačenje odnosi samo na taj aneks kojim su ustanovljeni i pojedince koji rukovode tim institucijama – komandant IFOR-a u Aneksu 1 A, a visoki predstavnik u Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma.

Prema njegovim riječima, nijedan od njih nema nadležnost za tumačenje ostalih aneksa Dejtonskog sporazuma.

• Kao što Opšti okvirni sporazum u članu 8 samo upućuje na Aneks 10, bez pominjanja visokog predstavnika, tako i član 2 pominje ciljeve vojnog aspekta mirovnog rješenja, a ne pominje komandanta IFOR-a niti bilo kakva izvršna ovlaštenja, jer je to materija za anekse – zaključio je Mitrović.

SRNA