IZLOŽBA IKONA ANGELINE VUKOSAV
U Galeriji Centra za kulturu „Nebojša Glogovac“ u Nevesinju u okviru programa 150. Nevesinjske olimpijade 16. 08. 2025, otvorena je samostalna izložba ikona akademske umjetnice Angeline Vukosav iz Nevesinja pod nazivom „Svjetlost vječnosti.“
Na svečanom otvaranju govorili su: sveštenik Aleksandar Crnogorac, doktorant i profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću Obrad Samardžić i slikarka Angelina Vukosav, dok je u muzičkom djelu programa nastupila pjevačka grupa „Edukativno-kreativnog udruženja „Radosti moja“ Nevesinje“ na čelu sa Brankom Vukosav.
Uz prisustvo mnogobrojne publike izložba je otvorena, a govornici pozdravljeni. Sveštenik Aleksandar Crnogorac prvi je pozdravio publiku i istakao da su ikone prozori, koji nas vode i bacaju prizrake vječne svjetlosti. Naglasio je: „Preko njih treba da se zagledamo u prvolik onoga koji nas je sve sazdao po svom liku, a to je naš Gospod Isus Hrist, i da tražimo vrline koje su imali sveti ljudi.“
Vukosav se zahvalila svim gostima na srdačnom dolasku i istakla da je ovo posebna izložba za nju i da je ovu izložbu spremala gotovo tri godine.
Recenziju izložbe pisao je profesor Obrad Samardžić koji je u tekstu “Svjetlost vječnosti kroz ikone Angeline Vukosav” zapisao:
“U Knjizi Postanja je zapisano, kako je Bog za šest dana stvorio svijet, a sedmog je odmorio i divio se svom djelu. I kao što je On gledao na tvorevinu i rekao da je dobra, tako je čovjeku, koga je sazdao po slici Svojoj u nasljeđe darovano da stvara, odmara i divi se. Svijet koji je stvorio naš Bog je prva „ikona“, prvo umjetničko djelo, prvi prozor iz vremena ka vječnosti. Njegova dobrota ogleda se u ljepoti šapata vjetra na vrhu planine, u purpurnom zalasku sunca iznad morske pučine, u naklonu zvjezdanog svoda koji nad nama treperi sa nebeske visine, u tišini koja lebdi u podnožju starog hrasta, u pjesmi kojom ptice blagosiljaju svitanje novog dana, u nemiru rijeke koja u sebi nosi odraz oblaka, u toplini čovjekove duše koja nosi odsjaj vječnosti. Prvi čovjek u stvorenom svijetu koji je vidio posute bisere uzvišenog šapata božije riječi bio je umjetnik – čovjek koji izlaže svijetu čudesne slike i oblike, pletući ih od svjetlosti prvog dana Božijeg stvaranja.
Umjetničko stvaralaštvo Angeline Vukosav, izloženo pod imenom „Svjetlost vječnosti“, nastavlja taj prastari čin. Njeni čarobni prsti, darovani od Boga, u „svjetlosti vječnosti“ spustiše kist u hram ikonopisa, slikajući na njemu blaženost nebeskih prostora i dah vječnosti koji borave na licima svetih ličnosti. Ovdje, umjetnost, kako govoraše slikar Paul Kle, „ne prikazuje vidljivo, nego nevidljivo čini vidljivim“, a to je, čini se, suština svakog ikonopisa. Sledstveno tome, ukoliko dozvolimo duši da raširi krila naših očiju, možemo u svakom potezu njene četkice osjetiti treptaj treće rečenice iz Prvog dana: „Neka bude svjetlost!“ I zaista, spusti se svjetlost na svaku ikonu koja postade hram u kojem možemo, ne samo da vidimo blažena lica svetaca, već i da osjetimo miris tamjana.
Ikona nije samo umjetnička slika, ili ti estetski raj za oči, ona je, kako je nagovijestio ruski teolog Pavel Florenski, prozor kroz koji naše duše gledaju u vječnost. I zaista, u srcu vjernika ikone predstavljaju otvor kroz koji se pojavljuje svjetlost nebeskog, kako bi osvijetlila naše unutrašnje tame i umirila naše strahove. Zbog toga, kada stanemo pred ikonu, mi pred njom stojimo sa molitvenim strahopoštovanjem. Pred njom se oči često sklapaju, kako bi se duša otvorila i u tišini potekle riječi koje često ne bismo povjerili ljudima, jer vjerujemo da će ih ona bolje čuti od bilo kog čovjeka. U tom molitvenom trenutku, umjetnost nije samo čulno traganje za lijepim kao ključnom estetskom kategorijom, već je više traganje za dobrim kao ključnom etičkom kategorijom, tj. onim što preobražava, što nas unutra uzdiže i duhovno utemeljuje. Na taj način, kako kazuje Đuro Šušnjić, ikona nije samo sveto pismo u bojama, ni ukras na zidu hramova, već i „nijema propovijed“, alijas, naša molitva, naša nijema ispovijest. Molitva pred ikonom je zapravo razgovor koji vjernik vodi sa vječnošću, razgovor u kojem nebesko sluša zemaljsko, a zemaljsko se osjeća rodnim poljem nebeskog. Zbog svega toga, kako divno govori monahinja Makarija, „ikona je prije svega umjetnost koja se celiva usnama“, tj. umjetnost kojoj se obraćamo srcem. Sledstveno tome, ikone izrasle iz srca naše umjetnice predstavaljaju živi most između svetog i svjetovnog, odnosno svjetlost koja se ne gasi sa „svitanjem noći“.
„Po pravoslavnom vjerovanju,“ kaže Sergej Bulgakov, „ikona je mjesto blagodatnog prisustva“. Otud, ikone nisu smještene samo u pravoslavnim hramovima i crkvama, već i na zidovima pravoslavnih škola i domova. Ikone najčešće obitavaju na istočnom zidu naših domova, tj. na onoj strani odakle svjetlost rađa dan. Poput sunca koje svakog jutra donosi novi dan, tako pravoslavni sveci kao svjedoci božanske svjetlosti obasjavaju unutrašnjost doma. One su uvijek bar pedalj podignute iznad glava ukućana, pa i naši pogledi, tražeći se u njima, uznose se ka visinama – ka nebu na kome se i nalazi istinski dom svetitelja koji su na njima oslikani. U srpskim domovima, svako ognjište ima svog svetitelja, svoju krsnu slavu u koju je utkan simbol zaštitnika kuće, bratstva ili plemena. To je svetac koji sa ikone blagosilja trpezu, čuva prag, bdi nad snom djece i prati ukućane na svakom njihovom životnom putu. Sledstveno tome, ikona nije samo umjetnički ukras već živi saputnik u našim životima. Upravo zbog toga, Angelina je na svakoj ikoni oslikala zlatne oaze svjetlosti koje stoje nad svetiteljima, jer su to staze njihovih života i sveti putokazi u našim životnim traganjima za uzvišenim platnom sa nebeskih obala. Poput našeg pobožnog domaćina, za nju, slikati ikonu, znači nositi ikonu i čuvati svjetlost, a to ujedno znači, nositi i čuvati svoje korijene, svoje molitve i svoje nebesko nasljeđe.
Zbog svega toga, umjetničko stvaralaštvo Angeline Vukosav, izloženo pod simboličkim naslovom „Svjetlost vječnosti“, nije samo umjetnička svetkovina, niti obični sabor slika u igri boja, već svojevrsna duhovna gozba, trpeza na kojoj se ne služi hljeb tijela, već hljeb duše. Znajući da susret sa ikonom nije samo susret oka sa lijepim, već i susret duše sa dobrotom, Angelina Vukosav korača kroz boje i linije kao kroz vrt rajskih znakova, kako bi uhvatila i na ikonu položila nevidljivo pletivo svetog; pletivo koje isijava iz dubine njenog bića na platnu ikone; platnu na kome naša umjetnica istovremeno izlaže svoju vjeru, svoju molitvu i svoju žudnju za otkrivanjem tajanstvenih epifanija svjetlosti koje u njenoj duši izviru iz vječnosti.
Ovu izložbu publika može pogledati do 20. septembra 2025. godine.





















