karadjordje-strip

Možeš li se prisjetiti svog prvog susreta sa stripom? Na koji te to način deveta umjetnost kupila za sva vremena?

Moj prvi susret sa stripom bio je u drugom razredu osnovne škole. Tada sam u sklopu nekog od tadašnjih zabavnika nabasao na strip poznatog autora Julesa Radilovića "Sjena" koji je tematikom i crtežom ostavio na mene, kao dječaka, snažan i upečatljiv utisak. Čitao sam ga uporno mnogo puta, tako da sam znao dobar dio teksta napamet. Ljubav prema devetoj umjetnosti bila je rođena na prvi pogled, tim mojim prvim susretom sa stripom. Bio sam opčinjen maštovitim, bajkovitim svijetom crteža i dinamičnom, realističnom pričom koja me je sve više osvajala.

Nabroji junake čije si nove doživljaje nestrpljivo čekao iz sedmice u sedmicu?
Nakon "Sjene", sljedeći strip junak koji mi se našao u rukama bio je Komandant Mark kao i Tajanstveni Alan iz dodatka sa svojim prijateljima Grofom i Šniclom. Zatim sam upoznavao redom Džudasa, Zagora, Teksa, Bleka, Malog rendžera, Mikija, Mister Noa, Kena Parkera, tačnije sve junake iz Bonelijeve produkcije koji su izlazili u okviru "Zlatne serije" i "Lunov magnus stripa". To su bile osamdesete i zlatno doba stripa na ovim prostorima. Generacije su odrastale čitajući uzbudljive avanture romantičnih junaka sa zapada. Moram istaći da su stripovi u to vrijeme imali snažan edukativan karakter i značaj, za mlađu populaciju u fazi odrastanja i formiranja ličnosti, jer je u njihovom sadržaju bila jasno i upečatljivo izražena granica između dobra i zla. Sve glavne junake krasile su vrline i maniri čovječnosti i humanosti, a mladi čitaoci su se sa njima poistovjećivali i samim tim pravilno izgrađivali svoje karaktere i ličnosti. Od svih junaka do danas su mi ostali omiljeni stripovi Teksa i Mister Noa. Bleka sam nekako prerastao nakon osnovne škole, a Marvelova izdanja mi se nikada nisu nametnula kao posebno interesantna. Jedan od junaka koji mi se kao mlađem nikako nije dopadao bio je Ken Parker, a sa godinama mi je postao među omiljenijim strip junacima. Ima veoma dobre scenariste sa specifičnim kadriranjem i više je za zrelije čitaoce. Treba istaći da su mi bili dragi i protagonisti YU STRIPA, sa domaćim autorima. Kroz stripove sam naučio dosta stvari i zavolio sam da čitam.



Kada si poželio da i sam stvaraš svoje avanture?
Noseći u sebi određenu energiju i afinitete prema likovnom stvaralaštvu, uporedo sa čitanjem stripova sasvim je normalno da sam se oprobao i u sopstvenim kreacijama. U početku sam pravio male strip svesčice A6 formata na nekih 15 - 20 stranica i radio crteže pretežno običnom hemijskom olovkom. Bio sam u trećem razredu osnovne škole i sam bih sastavljao neke pričice, većinom sa temama Divljeg zapada. Crtež, naravno nije imao neki visoki kvalitet, ali se mora priznati da sam za taj uzrast imao smisla za kreativnost. Onda bih te malene stripiće pokazivao drugarima u razredu, što je njih naprosto oduševljavalo. Kada je to vidjela nastavnica, koja je inače bila urednik lokalnog školskog lista "Planinče", odmah mi je ponudila da za taj list dvaput godišnje radim po jednu tablu stripa. Ja sam to sa oduševljenjem prihvatio i odmah kreirao lik vestern junaka koga sam crtao do kraja osmog razreda, a tada sam bio u četvrtom. Ova činjenica značajna je po tome što me je natjerala na neku vrstu kontinuiteta u radu i zadržala fokusiranog na stripove. U svojoj sredini nisam imao nikoga ko se bavi sličnim poslom da bih neposredno učio i usavršavao tajne strip umjetnosti, pa samim tim nije bilo ni nekih strip događaja ni okupljanja kao ni dostupnih časopisa za edukaciju. Snalazio sam se sam laganom analizom strip epizoda i načina rada. A onda i rat ... Po nekoliko puta sam prekidao i odustajao u crtanju stripova misleći da me je to zauvijek prošlo, ali nakon određenog vremena stripu bih se vraćao sa nekom novom akumuliranom energijom. Čak sam u jednom trenutku razdijelio svoju biblioteku od nekoliko stotina stripova za kojom danas pomalo žalim. Nakon rata sam jednom prilikom posjetio redakciju novosadskog "Dnevnika"  i pokazao im jedan svoj scenario i neke stripove koje sam crtao. Oni su tada već bili u ogromnoj agoniji i sve je bilo obeshrabrujuće kada je riječ o bavljenju stripom, ali mi je razgovor sa tim ljudima i savjeti koje sam dobio kao i dosta pozitivni komentari o mojim radovima bili donekle motivirajući i značajni.  To je bilo ono u stilu:  "To je dosta dobro, vidi se da imaš talenta za ovaj posao ali mi ti danas nažalost nista ne možemo pomoći i ako misliš da se može u ovom trenutku živjeti od crtanja stripova nemoj da budeš u zabludi". Onda su mi objašnjavali kako su to radili afirmisani autori pokazujući mi iz arhiva neke originalne table Milana Miletića i Jelka Peternelja, gdje sam se ja iznenadio na kako velikim hamer  tablama su radili strip stranice.



Koji su to omiljeni autori iz najranijeg perioda koji su ostavili utisak na tebe, od kojih si učio da crtaš?
Bilo je mnoštvo crtača koji su mi se dopadali po svom stilu i načinu crtanja. Kao mlađi nisam puno razmišljao o tome, a kasnije sam počeo da primjećujem i zapažam da mi se dopada Feri Gaileno, kao i EsseGesse, i nekoliko sjajnih teksovih crtača Aurelio Galepini, Guljelmo Leteri, Fabio Čiviteli a kasnije i Fernando Fusko. To su ti crtači koji su mi se najprije nametnuli ispred ostalih, ali danas vidim da ima mnoštvo i mnoštvo vrhunskih crtača gdje mi je potpuno nezahvalno da se opredjeljujem, ali sam ipak izgleda zaražen ovom italijanskom školom i produkcijom stripova. Od domaćih EX YU autora sviđaju mi se Bane Kerac i Jules Radilović, kao i Milan Miletić.
Svi koji su zakoračili u ovaj naš svijet svjesni su da je toliko priča već ispričano, a još veći broj je onih neispričanih što je vjerovatno bio jedan od motiva pri tvom ponovnom vraćanju u svijet stripa. Koliko sam do sada vidio, samostalno pišeš i scenarije. Koja je tematika tvojih priča?
U pravu ste, ima mnostvo neispričanih priča i tema koje bi bile vrijedne pažnje. Od početka sam radio teme po vlastitom izboru. Kao što sam ranije pomenuo to su najprije bile šablonizirane teme sa Divljeg zapada. To nije privlačilo posebnu pažnju kod ljudi u mom okruženju izuzev uobičajenog tapšanja po ramenu, tipa  "Ovo je super! Zašto ne objavljuješ?", bez ičijeg konkretnog prijedloga da malo stane iza mene i mojih radova. Dugo sam u sebi prepoznavao želju da radim neku temu iz naše prošlosti, ali se nisam usuđivao uhvatiti u koštac sa kompleksnijim temama. Tako je bilo sve dok mi u trenutku obilježavanja 130 godina od hercegovačkog ustanka "Nevesinjska puška" nije sinula ideja da uradim nešto na tu temu. Latio sam se posla i napisao prilagodljiv scenario na osnovu postojećih istorijskih izvora. Krenuo sam sa crtanjem i shvatio da je to bilo ono što sam dugo želio. Nosio me je poseban entuzijazam i energija i shvatio sam da sam se definitivno vratio i prepoznao u strip stvaralaštvu.



Zbog uslova u kojima se deveta umjetnost poslednjih decenija nalazi, tj. krize u izdavaštvu kod nas kao i tvoje udaljenosti od bilo kog strip centra (ako se to danas tako može nazvati) odlučio si da samostalno kreneš u izdavačke vode. Kako je došlo do toga i kako si se snašao za finansije, štampariju, distribuciju, reklamu I sve što ide uz to?
Kada sam završio strip "Nevesinjska puška", bilo je očigledno da se to sviđa ljudima koji su to vidjeli i osjetio sam pozitivne impulse koji su nagovještavali da će biti onih koji će pomoći da se objavi strip. Izgleda da sam i sa izborom teme probudio interesovanje mnogih. Trojica Hercegovaca koji žive u Vojvodini  (Milko Bratić, Milan Bjelogrlić - Beli i Željko Gutić) bili su konkretni i preuzeli na sebe pripremu i objavljivanje stripa. Uporedo sa tim ja sam, zbog obimne teme, krenuo da radim tematski nastavak pod nazivom "Bitka na Vučjem Dolu". Oba stripa su objavljena 2008. godine zahvaljujući pomenutim osobama. Štampani su u Bačkoj Palanci, u tiražu od po 500 primjeraka. Time je moja davnašnja želja ostvarena i bio sam neizmjerno zahvalan ljudima koji su mi to omogućili. Mediji su to moram priznati korektno ispratili kroz dnevnu štampu kao i kroz nekoliko nastupa u TV emisijama.  Postojeći tiraž je dosta brzo distribuiran i to samo u Hercegovini i dio u Vojvodini.

Koje sve stripove si do sada objavio u samostalnim izdanjima i gdje naši čitaoci mogu da ih nabave?
Osim već pomenutih stripova obradio sam još jednu istorijsku temu o Prvom srpskom ustanku "Vožd Karađorđe" 2010. godine u izdanju "PROSVJETE" iz Bileće. Štampanje ovoga stripa pomogli su moji prijatelji i neki lokalni preduzetnici. Ovaj strip je bio dostupan ( i još uvijek je) širom Republike Srpske. Prethodno pomenutih naslova trenutno nema u prodaji bez novog izdanja koje ce "možda nekada" doživjeti repliku.



I sam kažeš, a to je i primjetno na tvojim tablama, da si najviše naučio analizirajući Bonelijeve strip sveske koje su izlazile na našem području. Koliko uopšte poznaješ ostatak svjetske strip scene (američka, francusko-belgijska, japanska I sl.)?
Moram priznati da nisam pretjerano opčinjen pomenutim strip školama iako svaka ima neke svoje adute i specifičnosti. "Dizni" je jako dobar i značajan za sve ljubitelje stripa dok mi se japanska škola i stil, to moram priznati, najmanje dopadaju. Tačno je da sam ljubimac "Boneli" stila i to trajno ostaje, to je individualno kao i svaka druga navika, stvar emocije kao kada naviknete da sjedite na istom mjestu, da pijete kafu u isto vrijeme ili slušate određenu vrstu muzike.

Svaka od nabrojanih strip scena ima neke svoje specifičnosti u pripovjedanju priča u slikama. Šta ti se sviđa kod pojedinih i šta te to odvuklo da svoje stripove crtaš u standardnom Boneli formatu?
Boneli" formatu me je vjerovatno vukao taj prvi susret i ustaljena praksa da na taj način prezentacije čitam i doživljavam avanture glavnih junaka. Nekako mi je taj stil najsličniji filmski  realnom prikazivanju događaja.



Koliko poznaješ stanje na ex-ju području? Jesi li učestvovao negdje do sada na strip konkursima, salonima koji se održavaju u okruženju?
Nisam bio dovoljno upoznat ni sa situacijom na EX YU podrucju, sem površnih informacija jer čovjek danas ima mnoštvo obaveza koje mu život nameće, a koje nisu u skladu sa onim što svako od nas nosi u sebi.  Pored toga 2004. godine sam poslao svoj rad  FATAMORGANA na konkurs Beogradskog salona stripa, gdje je bio izložen i koji ce čitaoci magazina PARABELUM moći da vide u prvom broju.  Možda i zbog nedostatka volje i male lijenosti nisam tome posvećivao više pažnje.


Da li si dobijeo neke nagrade za svoje stvaralaštvo i koje (ovdje ne mislim samo na strip nego I na ilustraciju, karikaturu, dizajn I sl.)?
Što se tiče nagrada kao mlađi sam redovno dobijao nagrade na školskim konkursima i putovao na neka takmičenja. Čak je moj rad odabran i kao logo matične osnovne škole. Prije tri godine osmislio sam idejno rješenje maskote za sportsku manifestaciju "Nevesinjska olimpijada" koja ima dugu tradiciju kod nas, što je organizacioni odbor jednoglasno prihvatio tako da je ta maskota sada prepoznatljivi dio pomenutog događaja. U prethodnom periodu ilustrovao sam nekoliko naslovnih strana za knjige koje su izlazile u Hercegovini, kao i ilustracije i neke karikature unutar njih. Treba pomenuti da se uporedo sa stripom i sam već odavno bavim pisanjem poezije i da imam objavljene tri zbirke pjesama za koje sam takođe radio naslovne i ilustracije. Poezija mi je bila značajno podržana od lokalnih opštinskih struktura i kulturnih radnika tako da sam  nekako uspio objaviti svoje radove. Kao srednjoškolac sam dobio veliku želju da naučim svirati gitaru i naučio neke osnovne stvari, maštajući o muzičkoj druzini. Pisao sam tekstove pjesama određujuci im i harmonije. Neke od mojih pjesama snimila je naša nevesinjska rok grupa "FENIX" 1992. godine u Novom Sadu u sklopu svog albuma. Imam i danas dio pjesama sa  urađenim harmonijama koje bi mogle biti vrlo interesantne ljudima iz muzičkog miljea.  Oduvijek sam volio da tragam za sobom i vlastitim izrazom kroz navedene umjetnosti, a zaboravih pomenuti da se usput amaterski  bavim i slikarstvom (ulje na platnu).  Mislim da sve ove kategorije objedinjuje neka zajednička kreativna nota. Specifično je to da sam u svim ovim oblastima bio samouk bez škola, bez kurseva, ali sa velikom željom i vjerom u ono što radiš. Naravno da ima stvari koje sam radio, i kojima sa današnjeg gledišta nisam u potpunosti zadovoljan, ali one ipak ostaju otisak tvog stopala na pješčanoj obali stvaralaštva i pustimo ih kao takve neka traju.

Koliko si do sada objavio knjiga poezije, koliko je to uopšte zapaženo u svijetu domaće književnosti?
Do sada sam objavio tri zbirke poezije i to "Olujna leta" (2001), "Krik šapata" (2005), i "Od pobune do pokora" (2008). Što se tiče zapaženosti u svijetu domaće književnosti tu je situacija slična kao i opšta situacija u društvu. Koliko imamo snage i sposobnosti da se izborimo kao individualci sa raznim barijerama koje se pojavljuju pred nama toliko ćemo i biti zapaženi na književno - poetskom polju. Mnogo puta za to nisu presudni dobri stihovi i poezija već neki drugi društveni statusi.  Generalno, poezija u ovom našem okruženju ima i kvantiteta i kvaliteta i tradicije, ali je sve manje čitalaca pod uticajem nekih drugih sadržaja. Mislim da bi književni susreti trebalo da malo daju više prostora mlađim stvaraocima čime bismo malo razbili ustaljene šablone i stereotipe. Objavljivanje navedenih knjiga predstavlja satisfakciju za moj rad, a i mišljenje stručne javnosti i čitalaca daje mi za pravo da budem zadovoljan.



Jesi li uspio u svojim nakanama, kada si naučio osnove sviranja da imaš svoj bend?
Da se razumijemo, ja sam u drugom razredu srednje škole kupio akustičnu, a zatim i električnu gitaru i naučio osnovne akorde i rifove kao i lakše solaže. Sa par drugova jedno vrijeme me je nosila želja da se uvježbamo barem kao muzička družina za lokalne potrebe. Onda se desio rat i sve se raspalo. Meni je gitara ostala kao sredstvo i terapija za lakše vojničke dane i za podizanje atmosfere u određenim trenucima. Znači ne radi se o nekom "maestru" već o skromnom, priučenom gitaristi koji je možda uz mnogo više vježbanja i predanosti mogao imati određenog uspjeha i na tom polju.

Za neke svoje tekstove sam praviš i muziku. Jesi li nudio nekome te pjesme i u koji žanr bi se one mogle svrstati?
Tačno je, kao što sam vec pomenuo, da za neke pjesme imam urađene harmonije koje bi neki "profesionalac" trebalo da doradi i aranžira. Za sada ih nikom nisam nudio jer i nisam imao neku pravu konkretnu priliku, a to mi se ne šalje nekom naslijepo. Pjesme su pretežno u pop-rok  žanru, a nastajale su uglavnom kada uzmem gitaru u ruke i prebiram po akordima dok mi ne upadne zadovoljavajući stih u određenu harmoniju. To je malo drugačiji pristup nego kod pisanja klasične lirske poezije.

Jesi li priređivao u svom okruženju neku izložbu slika ili stripa?
Slike su mi nekoliko puta bile zastupljene na grupnim izložbama lokalnog karaktera. Nisam imao nijednu samostalnu izložbu slika jer ne uspijevam uz sve ostale aktivnosti da naslikam i sačuvam 20-ak slika potrebnih za izložbu. Imao sam promociju svoje poezije, dok su stripovi promovisani putem lokalnih radija i televizije.

Postoji li u tvojoj blizini neki istomišljenik, neko ko ima želju da stvara stripove?
Imam jednog prijatelja, koji je zaljubljenik u strip, možda i veći od mene. Inače je odličan i crtač i prava je šteta  što se čovjek aktivnije ne bavi sa tim.  Zove se Goran Lojpur i rođeni je Mostarac,  a sada nastanjen u Nevesinju. Prije rata povremeno je radio kraće stripove od 1-2 table koji su bili objavljeni u nekim časopisima. Njegova jedina mana je što je zapao u neku vrstu letargije i demotivisanosti. Preuzimam obavezu akobogda da ga pokušam animirati da nacrta nešto za naredni broj "PARABELLUMA".



U svakoj generaciji ima talentovane djece za razne stvari samo ih treba i malo uputiti. Da li si dolazio na ideju da u svom gradu pokreneš možda neku školu stripa, da najmlađe naraštaje upoznaješ sa devetom umjetnosti?
Tačno, u svakom naraštaju ima talentovane i nadarene djece koje bi trebalo usmjeravati i motivisati. Ideja je jako dobra, ali o njoj do sada, iskreno, nisam razmišljao. To bi mnogo značilo djeci koja nose taj dar u sebi. Pomislim samo na sebe u tom uzrastu, koliko bi mi značajno bilo nečije iskustvo i znanje prenešeno na praktičan način. Iako smo tada u sklopu škole imali mnoge sekcije nekako je nedostajala ta strip škola, pa je proteklo dosta vremena dok nisam naučio kako se pravilno crta strip. Ponavljam, ideja je zanimljiva, i možda u neko dogledno vrijeme i počnem razmišljati o njoj, jer bez obzira koliko neko smatrao da ste stručni ili ne svaki rad i svaki korak ka cilju popularisanja ovog vida umjetnosti bolji je od nikakvog. Još kada bismo time mališane inspirisali i natjerali na kreativnost, usput čineci ih srećnim i sklanjajući ih sa ulice to bi bio pogodak u metu, a za strip kod nas bi sigurno stizala neka bolja vremena.

Predrag Ikonić