1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Ocena korisnika:  0 / 5

Zvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivna
 

od pobune do pokora, jovan bratic

Autor (i): Jovan Bratić

ISBN:
Izdavac: SKPD „PROSVJETA“ Nevesinje
Godina izdanja: 2008.
Broj strana: 84
Jezik: Srpski

 

IZ ZBIRKE PJESAMA:

LJUBAV

PONEKAD POMISLIM

U PROLEĆE KAD SE SETIM DRAGE

KOROV I TIŠINA

SVET SE VRTI

KAKO BJEŠE PRE

SPOMENIK SLOBODE

 

 RECENZIJA ZBIRKE PJESAMA „OD POBUNE DO POKORA"

Najnovija zbirka pjesama Jovana Bratića već samim naslovom „Od pobune do pokora" nagovještava lepezastu tematiku koja će obuhvatiti široki raspon čovjekovog života i njegovih životnih preokupacija. Pokazuje to i podjela na cikluse („Nasleđe", „Ognjište", Tajne „ i „Plamen") koji grupišu sve pjesme u četiri tematske cjeline. Istina, često se ne može postaviti granica između tih cjelina, te bi pojedine pjesme mogle ući i u susjedne cikluse. Jer i u „Nasleđu" i u „Ognjištu", npr., dominira naglašena ljubav prema otadžbini, prema porobljenom Kosovu i njegovim svetinjama, prema stradalnom narodu pored Drine, ali i prema Šumadiji, plodnoj i rodnoj, kojoj pjesnik piše panigirike. Još je jedna pjesma („Na nebeskoj stazi") iz ciklusa „Ognjišta" panagiričnog karaktera. Posvećena je Šantiću, u čijem duhu je i napisana.

Istorija jeste učiteljica života, ali je svjedok i brojnih zala koja su činjena pjesnikovom narodu i nepravdi prema nevinim rodoljubima.( Kao da je knez zla inaugurisan u kralja zla, jer je u ovome svijetu njegova dominacija). Šta sve ne čine bjelosvjetski silnici da zatru ovaj mali i hristoliki narod? No uzaludna su im sva nastojanja, jer je ovaj gordi narod neuništiv i nemoguće je zatrijeti njegovu istoriju. Ne zna silnik da „ova sveta zemlja žrtvama se hrani", da „u danu što sviće nova su bojišta" i da se feniksovski rađa iz krvi u vidu kosovskih božura (epistolna pjesma „Gospodine znani")

Naći ćemo u ovim ciklusima i pjesme koje su pisane u sentencijalnim distisima, gdje svaki stih kazuje istorijsku istinu i pruža didaktičku poruku (pj. „Postojbini").

Autor često pribjegava refrenskom ponavljanju stihova, prvih ili zadnjih, čime i emotivno i misaono jača pjesmu. Tako refrenski početni stih „Noć, tamna duga noć" opominje, kao i mnoge druge pjesme, da savremena pošast, koja nam dolazi sa Zapada, sve više pritiska slobodarski narod i njegovu otadžbinu. Ali, i pored tmine, koja je vidljiva u mnogim pjesmama ciklusa „Nasleđe", i pored oblaka koji se nadnose nad taj herojski narod, vidljiva je i snaga tog naroda koja je garant njegova opstanka.

„Spomenik slobodi", uvodna pjesma ciklusa „Ognjišta" je na šantićevskom fonu, slobodarskog duha i patriotske pripadnosti tim slobodarskim idejama. Tu su i „Gusle", pjesma sva u personifikacijama, u slikama oživljavanja prošlosti, ali i sa puno sjete za prohujalom plošlošću. Poremećena mjerila vrednovanja potisnula su ovaj drevni sveti instument u zaborav. Potisnuto je u zaborav ono što je druge vrijednosti čuvalo od zaborava.

Relativnost vrijednosti u životu vidljiva je i u pjesmi „Bogatstvo". A bogatstvo ili siromaštvo duše su osnovna mjerila vrijednosti čovjeka i svijeta:

„Tvoja čista savest i od Boga deca,

veće su bogatstvo od zlata i dvorca", i:

„Kako si siromah od kristala svete,

Dok toneš u grehu, kao mutnoj vodi."

I uistinu, često kroz život plutamo bez cilja, prazne duše i s mučnim saznanjem da nas okružuju korov i tišina. Da li oni koji su zasjeli po napuštenim ognjištima?

Sa nostalgičnim sjećanjem je i pjesma „Kosci". To je još jedan danak koji se plaća civilizaciji i tehnici, onoj tehnici koja olakšava čovjekov život, ali mu osiromašuje duh, udaljava čovjeka od onog iskonskog.

Tu su još i pjesme „Talasaju žitna polja" i „Zora" koje su u rustikalnom elementu. Pisane su u distihu i klasičnim heksametrom (šesnaetercom). Kao da je pjesnik htio ovim produženim stihom da produži, da zadrži seoski ambijent za kojim , to je očito,- čezne.

U svom deskriptivnom kazivanju autor personificira mnoge pojmove iz prirode, a izdašno se služi i metaforom, u njenom najširem značenju. Kod njega zimsko jutro sa urankom stiže, i tog „hladnog gosta svi nerado prime / kad zakuca tako u svanuće".

Metaforičnost je prisutna čak i u naslovljenjima pjesama, kakav je slučaj s pjesmom „Vrelo sumnje". U stvari, sva pjesma je u metaforama. Tu sumnja izbija iz vrela, mir se u parčad rastače i pada u zatočeništvo, snovi su razuzdana stada , zalutala u planini.

Ljepotu seoskog ambijenta ponekad narušavaju surove zakonitosti međusobnog gloženja i uništavanja u prirodi. Vuk, u istoimenoj pjesmi je gospodar divljine , ali je na udaru mnogih, kao što je na udaru novog vremena i porodična seoska idila, čije propadanje umnogome potpomažu i neprijatelji spolja. Čini se da se i priroda postarala da se pomrači ljepota tog ambijenta. Kiša ne rosi, ne osvježava, ne natapa blagotvorno zemlju i ljude; ona pritiska tamom, crnilom, oblacima koji plaču. Dva završna stiha prve tercine u pjesmi „Kiša", koja odišu optimizmom, ipak nijesu mogli da rastjeraju svu tminu kojom je pritisnuta pjesma. Za razliku od nje, pjesma „Daljine i zvuci" iz ciklusa „Tajne" je sva u radovanju, u ditirampskoj razigranosti i svijetlim treptajima života, gdje je i oblak vedar i šeta svilenim nebom.

U pojedinim pjesmama autor pribjegava posebnoj ritmičnoj organizaciji („Kako beše pre", npr.). Mada je sadržajno sjetna i nostalgična, organizacionom strukturom je izuzetno dinamična. Njene sekstine bi se lako mogle pretočiti u tercine, budući da se, pored refrenskog ponavljanja šestog stiha, rimuju i treći stihovi svake strofe.

Ciklusom „Ognjište" dominira nostalgično vraćanje u prošlost koja je minula i koja je sa sobom odnijela sve radosti djetinjstva, porodične idile, toplinu roditeljskog doma, gusle i ikone- te najsvetije porodične relikvije. Nestali su i oni mali strahovi od zavijanja vukova, od oblačine i grmljavine, koji su se gubili u toplom zagrljaju majke. Preostaje nam borba protiv mračnih misli koje nas često opsjedaju i okrenutost svijetlim stranama života. A one su tu, na dohvat ruke, u posjedu ljubavi. Time ćemo osmisliti i svoj mikrosvijet u makrosvijetu. Ostaviti nakon sebe neko djelo koje će svijetliti vječnim prostorom, koji je inače prepun praznine.

Valja spomenuti i pjesmu „Senke jave"koju karakteriše kontrastna, ali paradoksalna slika ruku koje stežu oko vrata. Očito, postoje trenuci kad pjesnik svoju metaforičnost, a posebno svoju ritmičnu razigranost ne može da obuzda. I dobro je što je tako.

Susrešćemo se u Bratićevoj poeziji i s pjesmama svevremenske aktuelnosti, sa opravdanom zajedljivošću i ironijom, a njih obilato hrani vrijeme u kome živimo (pj. „Hijene"). On se opravdano pita- „Zašto ćutati, a umeti reći"; opravdano izražava nemirenje sa ćutanjem u vremenu koje je bremenito zlom i porocima. To tim prije ako se zna da je zadatak književnosti da društvo liječi od tog zla, da upire prstom na nj, da izaziva na obračun licemjerne koji pokušavaju da sakriju svoju sramnu prošlost (pj. „Najbolje da ćutiš" i „Skrivanje u magli"). Nužno je razobličiti goniče nevinih ljudi koji histerično dižu glas: hvatajte, vežite, ubijte. I upravo zbog te aktuelnosti ne bismo pogriješili ako bismo neke pjesme uvrstili u angažovanu književnost. „Istraga je u toku" je možda najaktuelnija pjesma sa takvim savremenim dešavanjima u društvu.

Jedna od najkarakterističnijih pjesama po stilskim odlikama, po zvukovnom sazvučju , po polustihovima kao refrenskoj sponi prethodnog i narednog distiha je „Kuda to ide čovek". Tu se tavršna riječ prethodnog distiha rimuje sa završnom riječju polustiha koji tematski pripada narednoj strofi, npr.

„Istrgnuta duša treba da se vrati,

da zapeva opet milo poput ptice.

Izrašće iz klice,

Rukovet svežih i mirisnih ruža

tamo gdje je pustoš plesala sa bolom,

I nepravdom golom."

Ciklus pjesama „Plamen" je ljubavnog žanra, različitog inteziteta. Lepeza osjećanja je dosta široka i kreće se od vukanskih erupcija strasne ljubavi, doduše generalizovane, kakav je slučaj s „Plesačicom", do pojmovnog shvatanja ljubavi kao nasušne potrebe prema svakome. Ljubav nije čulna požuda za ženom; ona je davanje sebe svima i prihvatanje žene kao sestre, kao brata. Neki vid dučićevske žene. No, vidljiv je uticaj i Njegoša („Šapat žene") i njegove „Noći skuplje vijeka". Pisana je u distihu i heksametrom.

Odlike Bratićeve poezije je raznovrsnost stiha, koja se kreće od ditirampske razigranosti u kratkom stihu, sa produženim refrenima, do mirnog narativnog stiha koji se pretače u nostalgično sanjarenje o vremenima „kad je srce puno rahatluka bilo". Pri tom pjesnik pokazuje da je u sebi objedinio emotivca i slikara (pored poezije Bratić se veoma uspješno bavi i slikarstvom, a autor je i stripova!), i da na taj način pravi srećan spoj, simbiozu raznih umjetnosti. Upravo se time da objasniti slikovitost njegove poezije, na jednoj, i raspjevanost slike, na drugoj strani.

Stiče se utisak da Bratiću više odgovara vezani stih, jer veoma vješto, bez nasilja nad stihom ili mislima, pravi funkcionalnu rimu. Katren mu je besprekoran, bilo da se nalazi u sastavu soneta , ili da je cijela pjesma pisana u katrenima. To isto se može reći i za distih koji nije rijetkost kod pjesnika.

Jednom riječju: ovo je pjesnik koji obećava.

Istina, moglo bi se primijetiti da mu ponekad nijesu strani mračni tonovi,, pesimizam, što ne bi trebalo da bude u njegovim godinama. Neobično je, naime, da mladost pjeva o jeseni, o prohujalosti neke sreće, makar se i osjećao neki bol zbog izgubljene ljubavi ili neostvarenih želja. No, nadati se da je to prolazni pomodarski pjesnički manir.

Mr Momčilo Golijanin