olujna leta

Jovan Bratić

(Olujna leta)

Tužno li je moje selo,

bez vedrine Tvoga lika;

u proljeće sve je svelo,

u očima prolaznika.

Jer ne mogu bez uzdaha,

ni da prođu kraj Tvog praga;

još je živa ljubav plaha,

osmijeha Tvoga – snaga.

U bašti je korov gusti,

a šljivici ćutke stoje,

po poljima ovim pustim,

pjevačica – jata poje.

Tužno poje, pa me sjete,

da proljeće nema žara;

ne dočeka dane cvjetne,

nit mirisa - od behara!

Kao sablast na vratima,

sada stoji mandal stari;

iz odžaka nema dima,

ni topline - da ozari.

Pa zaplačem glasno ovdje,

kad sjećanja dođu vali,

kad Te vidim kako ode,

sa kablima prema štali.

Čini mi se, izdaleka,

kada dođem rodnoj kući,

da na stolu još me čeka:

užina – i ibrik vrući!

Čini mi se još me čekaš,

zabrinuta, strepnje puna,

i da Zelov stari ževka,

vrteć repom - iza žbuna.

A na brdu, iznad sela,

gdje kamenjar skriva trava,

mislima, sjetnog tijela,

čujem zvono naših krava.

Kada prvi sumrak mine,

kao što si ono znala,

ko da čujem kroz torine,

vabiš koke na sjedala.

Ali, ničeg nema zatim,

da ogrije srce ledno;

zauvijek ću ja da pamtim,

prijateljsko lice jedno!

Ovu pjesmu suze pišu,

i tišine puste sati;

svu ljepotu misli brišu,

jedna bješe moja mati!

1998.