crkva kifino selo

Crkva u Kifinom Selu je najstarija srednjovjekovna crkva u Nevesinju i predpostavlja se da je zadužbina Nemanjća. Obnovljena je 1810. godine, a osvećena na Trojičin dan, 14. maja 1816. godine od Mitropolita Josifa.

 

Legenda kaže da je grupa mještana uputila molbu bosanskom veziru u Travniku i da su preko Redžepa Pašića, kajmekana nevesinjskog kadiluka, dobili dozvolu za gradnju hrama određenih dimenzija, što se tiče dužine i širine, s tim da veću ne smiju podići, a za to imaju jamčiti odbornici-epitropi. Epitropi, međutim, primaknu na svoju ruku čitav oltar i prijave to kajmekanu Redžepu Pašiću i zamole ga da ih zaštiti, a da za to traži šta hoće. Kada je došao suvarija od vezira da pregleda građevinu, kajmekan Redžep Pašić, kome su epitropi dali stotinu ovaca sa janjcima, rekne suvariji, da je lično pregledao građevinu i da nije ni malo ni veća ni manja i za to da je on ćefil (jamac) i takav je izvještaj suvarija odnio veziru bez gledanja crkve.

U pitanju kome svetitelju da se posveti hram bila je velika zavada. Jedni su htjeli posvetiti crkvu Svetom Nikoli, drugi Svetom Jovanu, a treći Svetom Simeonu. Većina je bila za to da se posveti Svetom Nikoli, te se na ploči iznad vrata nalazi i danas ova posveta: Hram svetog Nikolaja mjeseca oktobra 1816. Radi umirenja vladika izabere za hramovnu slavu Trojičin dan. Pošto se nisu smjela staviti zvona kajmekan Redžep Pašić dozvoli da se na stupac pred crkvom metne zvonce, i bi postavljeno obično marveno zvonce. Prilikom gradnje hrama bila je takva glad da su tri puta majstori kupili alat i htjeli da bježe. Epitropi su obilazili kuće i gdje bi našli čitav hljeb, to bi polovicu odnijeli za majstore i argate, a polovicu bi ostavljali dotičnoj kući. U tome je bio najagilniji epitrop Lazar hadžija Okuka, te je neko čobanče tada reklo: "Da ne bi ćese Ćetka Radovića i prošnje adžije Okuke, ne bi se bijela crkva sagradila."

Prema natpisu na ploči više vrata, gdje je na sredini ispisana spomenuta posveta, epitropi su bili ovi: "DRAGIĆ MILOVIĆ (=Radović iz Bratača) I TRIVKO ŽERAIĆ (iz Miljevca) RADIŠE OVI (H)RAM". Ova dvojica nisu bili neimari, nego knezovi-epitropi, i njihova su imena upisana na prvoj četvrtini ploče s lijeve strane, a ispod ove u drugoj četvrtini ovi: "MILOŠ SKOČAIĆ, (iz Šurića) TRIVKO TRLŠPETAR, SIMO JAJETINA, STANIŠA ZOVIĆ". Na trećoj četvrtini ploče s desne-južne strane ovi: "LAZAR RATKOVIĆ (iz Bratača) ĐURO PERIN (iz Bratača) MIĆO DUDALO, LUKA RADOČ (=Radojičići iz Kifina Sela) LAZAR HAČIJA OKUKA (iz Bijeljine)'', a ispod ovog na četvrtom dijelu ploče ovi: "GLIGOR IVKO (=Ivković iz Donjeg Drežnja), KOJO SAVIĆ (iz Krekova), ĐURO PUHALO (iz Kifina Sela), DRAGIĆ PERŠO (=Perišić iz Kifina Sela), GRDIŠE I TO".

Ovaj dio od Perišića i dalje nije dobro čitljiv, a navodno ima ista ovakva ploča uzidana u proskomidiju radi pominjanja, ali malterom zamazana, a zainteresovani će se uvjeriti da li je ovaj navod tačan. Sav je izgled da su navedeni: Trifko Trlšpetar, Simo Jajetina, Staniša Zović i Mićo Dudalo bili majstori, jer se niko ne sjeća, da su te porodice živjele u ovom srezu, a ostali, da su epitropi. Godine 1875. Turci su obili crkvena vrata, porušili unutarnji dio hrama i odnijeli vrijednosti, te je 1878. osvećena po drugi put, a treći put 1881. godine od Mitropolita Ignjatija, pošto je prethodno popravljena iznutra. U to vrijeme donio je iz Rusije Dušan Radović, sin Mijatov iz Mostara deset divnih zlatom optočenih ikona. Po dolasku Omer paše sa askerom u Hercegovinu 1851. bilo je dozvoljeno zvono, te je nabavljeno zvono od oko 60 kg i stajalo na direcima do 1890. godine, kada je sagrađen današnji zvonik za tri zvona, koji je gradio majstor Špiro Govedarica iz Bratača i zvona postavljena u zvonik, sa koga je Austrija 1915. dva skinula i rekvirirala za ratne potrebe.

U ljeto 1935. skinuta je sa crkve ploča, porezana japija i pokrivena ciglom, probijeni sa južne strane prozori umjesto uskih otvora, koji su (bili) kao puškarnice, crkva spolja okrečena, unutra molovana i prefarban ikonostas, te je osvećena na Malu Gospojinu 21/8. septembra 1935. godine, a osvećenje je izvršio protojerej Špiro Starović, paroh Avtovački uz asistenciju Manojla Govedarice, paroha Zalomskog i paroha Biogradskog Petra Pejanovića. U nedjelju pred Aranđelovdan 5. novembra 1934. godine bio je tako silan pljusak sa jakom grmljavinom u cijelom srezu, da je voda prekrila gotovo cijelo Nevesinjsko polje i od Ponora u Biogradu prelila se preko Guberaša u Dabricu prema Stocu. Ovako silnu poplavu i vodu nije do danas od živih niko upamtio. Taj dan oko 10 časova prije podne udario je grom u zvonik crkve u Kifinom Selu za vrijeme službe, probio ćemer, sišao žicama za kandila niz ikonostas i za pjevnicom ubio Danila Radovića, jedinca sina pokojnog sveštenika Mihajla Radovića. U proljeće 1936. nabavljena su dva zvona: jedno je kupila crkvena opština u Kifinom Selu, a drugo poklonila Bosiljka, supruga sveštenika Momčila Grgurevića, koji je iz Kifina Sela preselio u Čelebiće u fočanskom srezu. Zvona je osveštao protojerej Špiro Starović uz asistenciju protojereja Jefta Vujovića, jereja Manojla Govedarice, Pavla Vrbice i Đorđa Grujice na Trojičindan 18. maja 1936. godine. U toku su radovi na obnovi crkve, kao i živopisu; živopisac je Bogoljub Arsenijević-Maki iz Valjeva.

O crkvi brine i služi o.Drago Zubac. Bogosluženja su svake nedjelje i praznika.